Kult rada u zemlji vrijednih ljudi
Sjedim i tupo zurim u bijeli kamiončić. Kamiončić je ispred dućana, a ispod kamiončića je razrovan pločnik. Takvog sam ga jučer našla... našla sam i smeće na vratima i neke razbijene pleksije koji su od vibracija pali na pod i otišli u paramparčad. Nitko nije kriv, naravno. Od jučer do danas nitko nije dolazio, sad su ovdje dva frajera u bijelim tutama u bijelom kamiončiću i nešto prtljaju. Uglavnom, stoje nasred ulice kao dva balvana u radnim odijelcima i imbecilno se okreću za svakom suknjom i komadom gole kože.
Telefon u dućanu ne radi već tjedan dana. Uključujući vikend i jedan dan praznika. Tko je vidio popravljati i raditi vikendom i praznicima? Jučer je, ipak, malo prije četiri, došao neki malac i svečano objavio da ga je poslalo iz telefonije. Onda je nešto prčkao i rekao da su već četiri sata i da nema smisla nešto sad zaozbiljno raditi i otišao. Od tog trenutka nadalje, nemam ni internet. Jutros mi se malac usudio javiti na mobitel i obećao da će doći unutar sat vremena. Bit će da još nije našao ulaz u taj sat od vremena, jer su od onda prošla tri sata, a njega još uvijek nema. Možda ga je nešto pregazilo...
Frajeri u bijelim tutama su izvadili drndalicu i krenuli kopati po razrovanom pločniku. Jučer su valjda imali slobodan dan. Ili rade po par-nepar sistemu.
Frajera iz telefonije još uvijek nema. Bliži mu se četvrti sat izostanka. Gubitke koje brojim bez kontakta sa svijetom mogu sebi istetovirati na guzicu. Sreća pa nisam ambiciozna, pa me pomalo...uostalom, ovaj čas je projurila mušterija koja danima ne dolazi po ono što je naručila. Isti je obrazac, projure brzo zaleđenog izraza lica, stisnutih usana i pogleda uperenog negdje na kraj horizonta, vjerojatno taj trenutak, koliko im treba da iskorače iz vidokruga i dometa, prestaju i disati. Ma, ni prva ni zadnja koja skuplja da plati...koj` će mi klinac onda i telefon i internet, ionako je sve u kurcu. A blog si mogu pisati i u Corelu. Ništa mi ne treba. Sve super. Idem malo gledati kako se frajeru u bijelom trese guza u tih par minuta koliko se udostoji mrviti pločnik. Možda mu bude neugodno. A možda bude i sretan. Frajeri su navodno sretni dok ih se gleda i dobacuju im se prostote. Prostodušna bića.
Brojim petnaest minuta i onda zovem malca iz telefonije. Malo ću i njemu dobaciti koju prostotu. Sumnjam da će ga to usrećiti, ali izgleda da na brdovitom balkanu, ups, u centru grada jedne tako civilizirane i pametne od stoljeća sedmog eeeuuuropske kuuuulturne države, ne postoji drugi način...
P.S.
Dva balvana u bijelom su otišli, za danas, čini se nepovratno, nakon što su pol sata izdržala grubo stajanje na bučnoj ulici, na malcu se nisam iživljavala, ionako smo oboje sitne ribice u pohlepnom sistemu...došao je u neko doba dana, posuđivala sam škale iz susjednog butika, jer inače ne bi mogao dohvatiti problematičnu kutiju. U problematičnoj kutiji je otkrio da se žice raspadaju, i da je sve trulo i da treba mijenjati...nešto, što on sam, eto, ne može, pa će onda doći kasno popodne s još nekim, pa ni danas, eto, ništa od veze sa svijetom...a sad buljim u gradski autobus, u njemu šofer, na lijevom uhu drži mobitel, a u desnoj ruci cigareta, trese ju kroz prozor. Volan se, valjda, okreće sam od sebe. Putnici mu rezignirani, tupo bleje kroz svoje prozorčiće, isto kao što ja činim sa svojim. Tko zna kome se on inati?
P.P.S.
Došao je malo kasnije Šefonja i nazvao malca i objasnio mu kako mi ne funkcioniramo bez interneta. I bez telefona. Ali bez interneta je to nemoguće. Pa je malac došao za po ure, promijenio sve što je trebalo. Ne razumijem tu mušku spiku. Kao da nema istu snagu kad mu ja govorim to isto što je on rekao.
I odman smo potom, uključeni u virtualni svijet, navalili rješavati zaostatke...ja pojurila na sve moguće portale, a Šefonja na Facebook.
Stvarno ne znam kako bismo inače preživjeli ovaj dan...
Na pravdi Boga
Zalijepila sam susjedu natpis. Malo nahero, naravno. Dok sam se guzinjala i krivila po škalama, njegova me žena iz susjednog butika cijelo vrijeme mrko mjerkala. Dotrčao je i susjed kasnije, sav sretan i veseo, pitao koliko para duguje, i potom odjurio po navedene pare. Nije se više vratio. As usual.
Dobili smo danas kaznu, još od one inspektorice nepodnošljivog glasa i bolesno arogantnog nastupa koja se je rastezala po dućanu prije šest mjeseci. U kazni piše kako je ona osobno zamijetila da mi, poduzeće i direktor mu, nisu uručili prijavu u roku od 15 dana nakon što sam prijavljena. Iako sam uredno prijavljenja i uredno izjavila da su svi papiri koje sam potpisala kod mene doma. Iako je od onda prošla godina dana. Piše u tužbi kako sam oštećena tim postupkom kojeg je revna inspektorica naslutila i nadljudskim pogledom u prošlost nanjušila. Zato je sad premudra Država odlučila kazniti poduzeće i poslodavca. I odvalila cifru triputa veću od prosječnog stanja na računu. Iako sam oštećena, što lijepo piše crno bijelo na 80 gr papiru, ja neću dobit nikakvu odštetu. Ali ću zato uskoro imati na raspolaganju blokiran račun, jer će Država s njega skidati sve što može dok ne napuni svoju od stijene odvaljenu cifru, a za to vrijeme, nit ću imati sebi za plaću, a niti za plaćanje računa. Dakle, kao oštećena u tom postupku neuručivanja papirića u roku od 15 dana, koje uopće nije dokazano, nego je to gospođa sa značkom i hrvatskim grbom, na pragu lagano dementnog 7 desetljeća naslutila i zaključila, odjednom se nalazim u situaciji da krenem u laganu šetnju na zavod za zapošljavanje.
Ili sam nešto u ovom cijelom postupku propustila ili mi još uvijek nije jasno kako živim u zemlji debila, idiota i imbecila, u Državi, koja tako glupo i pohlepno uništava, kao neko gigantsko trapavo dijete koje tek uči hodati i ruši sve pred sobom. Trpa u usta, u guzicu, gdje god stigne. Bez znanja, mozga i iskustva. A rodilo se pred dvadeset godina. Uzalud, moglo bi se reć.
Šefonja kaže da je navikao, da su njemu uzimali i puno više, i to sve tako, na pravdi boga.
Vidjela sam neki blog o životu u Australiji. Nije da me zanima, ali idem ga malo pročešljat.
Snaga popuštanja
Pitala sam Šefonju da hoće li nalijepiti natpis onom dosadnom čovjeku iz susjedstva koji svaki dan, od dana narudžbe pa nadalje, zvoca da da li je gotovo, da li je gotovo, kako nije gotovo. Rekao mi Šefonja da mu se sad baš i ne da i nastavio prevrtati you tube filmiće. A onda je odlučio otić` malo u popodnevnu šetnjicu.
Sutradan sam rekla onom dosadnom čovjeku da je gotovo, ali da to lijepi Šefonja, pa kad dođe da će zalijepit. Drugi dan rekla sam mu isto. Treći dan je ulovio Šefonju i ovaj je ostao više nego zatečen mojim bezobrazlukom. I još je uvijek u šoku i nevjerici.
U ponedjeljak ću iznijet škale i zalijepit mu natpis.
Sigurna sam da će stajati malo nahero.
Ne vjerujem...
Sidrište. Sigurno mjesto, stijena, spitovi, sponke, špage, uzlovi, sve po knjizi, zavezana, privezana, usidrena i osigurana. Ispod mene strmina, iznad mene stijene. Gledam gore i ne vjerujem. Moram ići dalje, sve sam to već jednom prošla i sjećam se...stijena je bila strma i glatka, nadvijala se nada mnom, htjela me bacit dolje, prijetila da mi neće s njom biti laka. Zaglavila sam negdje na pol, nije mi dala dalje, nekako sam, sva drhtureći, ipak optuzala do vrha. Strašno.
Sigurna sam sada da je u međuvremenu netko bio ovdje i razmjestio te gadne i prijeteće kamene gromade. I još pritom napravio stazicu i raznorazna udubljenja za ruke, noge, prste, pete. A mogla bih se zakleti da svega toga prvi puta nije bilo. Skakućem veselo do vrha i raspitujem se tko je zadužen za razmještanje stijena. Govore mi da sve je to u mojoj glavi.
Ma, da.
Zakorači u prazno
Objema se ručicama držim za neki špiljak na stijeni, lijeva mi nožica lupa u ritmu singerice na nekoj izboičini od par cm, desnu odmaram u ništavilu, jer palac, od stisnute pedule na njoj nit ne osjećam, a ako se na nju pokušam osloniti, samo se jedna oštra bol pridruži svoj toj utrnjenosti...i nije neki oslonac. Metar ispred mene jedna je udubina u stijeni, u nju moram staviti lijevu nogu, a metar i pol dalje raste neki busen, na busen moram prebaciti desnu nogu, za ruke imam neku pukotinu, - super ti je to za ruke, viče mi malena dva metra ispred mene. Iza nje instruktor, obadvoje nasmijani od uha do uha. Lijepe su mi te njihove glavice dok zajedno izviruju iza stijene, tako nasmijani i veseli. Ispod nas je par sto metara ambisa, iznad nas nebo. Ništa više ne postoji. Daleko dolje jedan je gusti tepih zelenih krošanja, ali nije nimalo važan, samo izgleda privlačno i mekano. Krećem po tko zna koji put, oni viču bravo, bravo...i onda odustajem, vraćam se nazad. Zbunjujem samu sebe, ne znam zašto to radim, vratit se i odustat ionako ne mogu, a taj metar i pol ću prije il kasnije morat proći. Ili se mogu baciti u ambis...oni bi me povukli gore. Instruktor me nagovara da se bacim i riješim tog straha, jer ću jedino tako shvatit kako mi se ništa ne može desiti, osim što ću malo bespomoćno visit. Ne želim bespomoćno visiti i strugati po stijeni. I u trenutku mi sine. Želim samo njihovu pažnju i prisutnost. Kao one samoubojice na mostu koji se na rubu premišljaju pola dana. Sasvim razumijem neodlučne samoubojice. Želim im svima reć kako umjesto odlaska na most mogu krenuti na tečaj alpinizma i tamo isto tako mogu zaglaviti nad ambisom i zajebavati ljude, koji su za njih doslovno vezani i nemaju nekog izbora, jednostavno su prisiljeni slušati njihove gluposti i pritom ih još i bodriti i navijati za njih. Kud ćeš ljepše.
Ne želim da taj trenutak tako brzo prođe. Krećem svaku malo i vraćam se. Smijem se sebi, njima, svemu. Čekam da izgubim još snage i da postane dramatično i teatralno. Na kraju, instruktor odlučuje doći po mene i dok se on priprema na junački podvig, prebacujem se u par zamaha...ne znam više kako, znam samo da je taj lijepi trenutak prošao. Nema više pažnje. Ostali su nam samo smijeh i veselje i meni jedan zajeban detalj u lijepom sjećanju.
Paklenica-nastavak karijere
Dakle.
Krenusmo u petak navecer, dodjoh doma s posla u sest, otusirah se, pobacah stvari u torbu, ostavih tanjci svinjac, pa otrcah u ducan po kruh i hranu, i onda brzo po jednog putnika, pa po jednu putnicu, pa do kluba alpinistickog po užeta i sve to do sedam navecer, pa onda jos jedno zaustavljanje da putnik kupi sebi kruh i krenusmo... preko jaranske magistrale, jer je najisplativije a nikud nam se ne zuri. I tako, bla, bla, bla truć, njih dvoje su naravno, mladjahni, on je odrastao trenirajuću judo, ona karate, on studira informatiku, ona je diplomirala metereologiju i sad neki magisterij iz fizike, sve nesto mlado i pametno, bas mi je bilo milo u njihovom drustvancu, a i oni su obozavali moju penzionersku voznju.
Pa smo malo stajali uz more i jeli neke krafne kojima nas malac castio i tako se dokoturali do skoro deset. Ekipa je vec bila u "kampu" i postavljala satore, a nas troje smo se do tad bas fino skompali, pa smo dijelili autsajderski osjecaj u cijeloj toj gunguli auta, satora i ceonih lampica.
"Kamp" ima navodnike samo zato jer je to jedno povece dvoriste oko privatne kuce, a osim dvorista na raspolaganju imasmo i neku kucicu sa wc-om, tusiraonama i nekom, nazovi, kuhinjom.
I tako, mladca uvalise nekome u sator, malenu uvalise kao trecoj nekim curkama, a meni preostala pirsana instruktorica koja i nije pokazivala neko odusevljenje, dapace. Naprvu mi se na njoj svidjelo to sto je tako otvorena i ne krije osjecaje.
Na nasu sveukupnu srecu, netko deseti je izvukao neki smrdljivi najlonski satorcic (iz peveca za sto kuna), tako da smo se nas dvije suputnice iz auta opet nasle zajedno i nismo nikome smetale. Ona je tako, jedno drago tiho stvorenje, kad sam je pitala da li se brine oko tih opasnih stijena, ona je rekla da ju vise brine ta neka najava obaveznog druzenja uz cugu i cevape u subotu navecer...bas jedno drago, povuceno, androgeno stvorenjce. A sto je najbolje od svega, poznaje i instruktore i jedan dio ekipe otprije i uopce im se ne gura i ne uvaljuje.
Naravno da sam spavala nula bodova, sator je smrdio po kombinaciji najlona i plijesni pa smo nekako drzale glave vani, vani je, naravno bilo hladnjikavo i vlazno, pisalo mi se pa sam se dizala i bauljala do wc-a, sve me nesto zuljalo i zatezalo....i tako je ta agonija potrajala do pet ujutro kad je ekipa pocela zujat i galamit i prat zube, noge, kuvat kavu, sve nesto.
Ideja vodilja bila je ta da se udje u Paklenicu prije sest i pol i da se ne plati upad. Upad je inace 40 kn, a za clanove planinarskih drustava 20 kn. No, kad izracunase koliko se pive mozes popit za 40 kuna onda je pao dogovor da se dizemo prije sunca. A osim toga, isli smo na skolske smjerove na kojima je obavezno guzva i vazno je stici prvi.
Ironija sudbine je ta sto gospodin suprug vlasnice "kampa" radi na recepciji parka i, ukoliko nisu posvadjani i pred razvodom, dobro zna da je cca 30 ljudi uslo bez da je platilo upad. No, s obzirom da nocenje u "kampu" dodje 80 kuna, onda je bolje tih 80 pomnoziti sa 30 nego ostati i bez toga. Jer tamo ima puno "kampova" u okolnim dvoristima.
Bilokakobilo...mi se digosmo i odosmo.
Prije spavanja smo imali neki radni dogovor gdje nam je reklo tko s kim kamo penje, pa smo u parku samo pobacali opremu na sebe, nesto malo u kljun za dorucak, ispozdravljali se i onda u grupice svatko svojim putom. Mene dopao glavni instruktor, donijelo mi cak i pedulice da probam, jerbo sam se u zadnji cas sjetila pitati imaju li u klubu nesto i onda me nagovorilo da ih stavim na noge i krenem u vis.
Poanta pedule je da ti drze prste zgrcene, pa se u njima osjecas kao u nekim normalnim tenisicama samo tri broja manjim, ali iz nekog neobjasnjivog razloga, penjanje u pedulama je neuporedivo sa bilo kojom drugom vrstom obuce. Prvo, ravna je i ne moze se saviti, ima spic kojeg mozes staviti u udubinu od par cm i na to osloniti cijelu tezinu, a i ima gumu sa svih strana tako da mozes penjati i unutarnjim i vanjskim dijelom stopala, a ako hoces, mozes cijelo stopalo uprit o ravnu stijenu i onda racunat na trenje. No, u potonjem slucaju ces se tesko odluciti racunati na neke zakone fizike ako je ravna stijena na nekih stotinjak metara ravno iznad provalije. Barem dok si u pocetnom stadiju upoznavanja svih mogucnosti koristenja pedule.
Osim glavnog instruktora, u grupi nasoj bijase pirsana koja je vodila gospodina jedinog starijeg od mene, koji se pokliznuo na prvom usponu i oderao si potkoljenicu i dobar ostatak dana proveo lagano pokunjen i krvav, i onaj jedan bivsi prodavac iz Iglua, koji je ispao pravi veseljak i vodio nekog nabildanog deckica na neku paralelnu, malo tezu stazu od nase.
Iz tog razloga smo bili najbrza grupa, nismo se uopce cekali, samo smo sibnuli do vrha. Meni su pedule bile pravo otkrice i sva sam bila sretna i lagano sokirana novom spoznajom kako mala izbocinica ili udubinica moze posluziti umjesto stepenice. Negdje oko deset smo vec se spustili dole, malo odmorili, skocili do wc-a, hvala bogu, jer mi je vec uskuhalo i krenulo prema pravom proljevu. Sto od poslovicne opustenosti, sto od kombinacije banana i energetskih stapica sa pol litre vode za dorucak.
A onda...drugi smjer, malo tezi i zahtjevniji. Pred sam pocetak sam vec bila u situaciji da trazim aktivni ugljen. Dalo mi. Instruktor ga uvijek nosi sa sobom. Ocito je navikao na raznorazne usrance, no, koliko sam kuzila, i on, a bogami i pirsana instruktorica ga piju na redovnoj bazi. Meni je to bila prva tabletica u zivotu. :)
Ovaj smjer je bio malo tezi od onog prvog, no poslije, kad smo se sreli s drugom grupom, koja se izmjenila s nasim smjerom, dakle, nas prvi je njima bio drugi i obrnuto, oni rekose da je njima drugi smjer bio tezi. A ono sto je nama bilo tesko dozlaboga, da je njima bilo lakse, pa je vjerojatno umor kumovao svim tim nasim dozivljajima.
Daklem, drugi smjer je uvijek tezi, kakavgod on bio. Treci je jos tezi od drugog. To vrijedi samo pod uvjetom da svi ti smjerovi imaju istu ocjenu
tezine. I tako...mene zablesiralo na prvom usponu, dosla sam do neke teske tocke, pocele me ruke izdavat i do prvog sidrista sam dosla sva se izbezumljeno tresuc. Uspuhana i dehidrirana. Siroke zjenice, suha usta, suh jezik, suho grlo, noge se tresu. Sve tako tim redom. Sreca pa je instruktor skuliran i da nije nimalo sklon histeriji, pa me pustio da se smirim i sve tako ok.
Ipak, nije izdrzao a da me tako poluludu ne uslika, no to je ostalo njemu u mobitelu za uspomenu i veselje, pa se ne mogu hvalisat tom hvalevrijednom snimkom. Tko zna, mozda ima i neku arhivu izbezumljenih penjaca koji se silno trude izgledati opusteno i od uha do uha nacereno.
Onda je i pocela neka kisica nas prat, sto je ustvari bio blagoslov, jer poslije nas nitko nije penjao, pa smo mogli ici polako i bez panike. Drugi dio mi je vec bio laksi, jer je takav...laksi je. :)
A treci je gadaaaaaaan. Ustvari, gadan mu pocetak, jer moras preci preko nekog zida od tri metra, koji ima jedva dva-tri hvatista, pogodna visokim i dugackim ljudima koji pritom imaju snagu podici se na vrscima noznih prstiju, a drzeci se pritom jagodicama, a sto je nama pocetnicima najgore, instruktor je gore negdje 50 metara iznad i iza jedne stijene i jedva da ga se moze cut. On samo drzi kraj spage i pokusava pogoditi koliko treba uze povuci, a da te pritom ne zaljepi za stijenu i sjebe sve tvoje napore da se neceg dohvatis. I tako, sama sa sobom i svom silinom svojih strahova, malo gledajuc u zid, malo dolje u aute na parkingu velicine pola kutije sibice i neke mrave koji setaju oko tih kutijica, vise ni ne znam kako sam se uspjela popest, znam samo da sam opet pocela rapidno gubit na snazi, a dobivat na panici, i onda se zaletila na tih par izbocina, nekako ih pogodila, instruktor je nekako pogodio kad i koliko treba vuci, sjecam se da sam ostatak staze nabadala pukotine i izbocenja ne osjecajuci ni ruke ni noge, ne moram ni napomenuti da su svi ekstremiteti radili u ritmu singerice i da sam znala samo kako ni u jednom trenutku ne smijem ni pomisliti da to ne mogu, i da sam skuzila samo kako me je uzasno strah i kako sam u uzasnoj situaciji i da mi je, ustvari, bas dobro. I da nekim cudom, uzivam u tome.I to je sve, ostalo je u magli.
Instruktor je gore bio silno sretan (tko zna, mozda je i on u jednom trenutku popio koji komadic ugljena), zezao me da pogledam malo dolje, a ja sam rekla da mi je sad svejedno gdje sam i da me baš boli dupe za sve, i da mogu gledati gdjegod, sto ga je jos vise razveselilo, pa je to poslije svima prepricavao. No, nitko poslije nije dozivljavao velicinu situacije.
Onda je onaj instruktor veseljak primjetio da njegov nabildan decko pocinje klipsat i racunajuc da bi od svih nas on trebao biti neko mjerilo maksimalne izdrzljivosti, odlucio prekinuti smjer i krenuti u absajlanje (spustanje po spagi sjedec u pojasu), kolega najstariji je veselo prihvatio ideju, pirsanoj se uzasno piskilo jos od pocetka smjera pa je takodjer reagirala masuc repom, a mene nisu nista ni pitali jer sam se baš u vrijeme njihove odluke borila sa zidom, strahom i vibrirajucim ekstremitetima. Da nisam, sigurno bih zahtjevala nastavak ekspedicije...:D
Tu me je vec copila i migrena, cini mi se da funkcionira tako da se pojavi nakon silnog psihofizickog napora u kombinaciji adrenalinskih suteva i nakon sto cijeli taj strasni proces prodje i nastupi opustanje, pojavi se i ona. To joj je vec drugi put u sklopu ovog tecaja. Tableta bila spremna, nista novo.
Za absajl je trebalo spojiti dva uzeta od 60 metara, dakle, spustali smo se 60 metara dolje, pa malo lijevo, pa malo desno, dobro je bilo, samo sto kod ovakve duzine moras vuci duplo vise uzeta, sto znaci da ide malo teze, moras natezat to uze ko sivonja i ne mozes nikako ici brzo. Nama je ta brzina bila bas ok, samo je pirsana patila jer joj je jedinoj stalo sto brze sici.
Ostatak smjera smo se spustali pjeske po nekim stjenama i siparu, no, onda, umjesto smirenja, gospodina najstarijeg je ocito propucao adrenalin, pa nikako nije htio prestat penjat, pa me odvukao na jos jedan sportski smjer, malo laksi samo s jednim detaljem, a onda je ostatak ekipe odlucio ne cekati na nas i krenuo u kamp, a nas pet-sest adrenalinom propucanih se dokoturao naknadno.
Pa onda neka piva u najblizem restoranu, pa onda rostiljada u nasemu "kampu", bili cevapi, nisam ih se mogla najesti, vucja glad, pa onda setnjica do plaze, jer je u "kampu" od jedanaest navecer policijski sat, a nismo bili jedini gosti, pa sam tamo malo gledala u zvijezde i sa prvim partibrejkerikma krenila put smrdljivca.
Naravno, nista me nije zatezalo, ni smetalo, ni zuljalo, ni smrdilo, spavala sam ko beba. Nije mi smetalo ni to sto je noc bila puna zvijezda i osjetno hladnija.
Drugi dan isti jutarnji rituali, no, za instruktoricu sam dobila pirsanu, koja se, navodno, na njihovom internom dogovoru sama ponudila zrtvovat, a onda ostala pit sa gss-ovcima do dva ujutro.
Pirsana je jedna poprilicno skulirana zemska, ipak, za razliku od glavnog instruktora, s kojim je penjanje bilo rokenrol sa preskakanjem svih skolskih dosadnih pravila, a postivanjem samo onih najnuznijih, sa pirsanom sam trebala sve raditi uredno kako pise po knjizi. Sto i nije bilo lose, ipak, na kraju treba polagati neki ispit iz svega toga. Pokazala se strogom na prvom usponu, ali sasvim dragom i veselom na ostalima. Ovaj put u nasoj grupi bio je malac kojeg sam vozila, s nekim sitnim, tihim i dragim instruktorom koji je dosao u subotu i dovezao jos par ljudi i cevape, i opet onaj najstariji gospodin, a njegov instruktor je bio neki veseli kosijaner, nekad hiperaktivni penjac, a sad hiperaktivni programer kojem je u skladu s poslom narasla i jedna impozantna skembica, no dokazao nam je da je tehnika ipak vaznija od sveukupnog omjera misica i sala.
Penjali smo svi zajedno dosta lose i kilavo, smjer nije bio toliko zahtjevan koliko se na nama vidio umor i vec lagana upala misica. Najstariji gospodin se ovaj put pokazao najboljim, pozalio mi se na pijanki samo kako ga je ono prvo skliznuce ubilo u pojam, ali da ga je pri kraju malo ipak ponijelo i da se tek pri kraju dana nekako uspio oporaviti u vlastitoj glavi. Zato je u nedjelju penjao kao violina. Pirsanu sam u nekim trenucima dosta izmucila, naravno, ostajala sam bez snage, pa je morala dobro pazit da joj ne skliznem i da me povuce tu i tamo, pa je na zadnjem sidristu, gdje smo se spojili s drugom grupom, odlucila me predati, cini mi se najmladjem, instruktoru, uz napomenu da me mora vuc, na sto je ovaj poslusno odlucio potezati ko konj, pa me u kombinaciji s audio problemom, dakle, nit smo se uspjeli cut, nit razumjet, povukao tako naglo da me zalijepio za stjenu i malo podigao iznad mojeg sidrista, od kojeg se vise nisam mogla odvezati, pa sam jedno pet minuta urlala:
Opustiiiiiiiii, opustiiii užeeeeeee, Djanaaaaaaaa...sve dok se onaj tihi, samozatajni instruktor koji je isao iza mene nije nekako na mahanje rukama uspio sporazumjet s njima.
Sreca pa su se ovi dosli nagnut nad stijenu da provjere zasto nikako ne pocinjem penjat. No, ostatak uspona me i dalje krvnicki vukao, tako da sam jedva stizala ulovit se za stjenu, a kamoli da bih uopce stizala pomislit kud cu i kako cu s rukama i kud s nogama. Na trenutke mi se cinilo da je mala poludila i da me zeli ubit. Tek sam pri vrhu uspjela shvatit tko me vuce i malo se izderat, i odmah potom skruseno zamolit da me jos jedanput povuce, pa da zavrsimo i s tom agonijom.
I, sve je dobro zavrsilo.
Do dole smo otpjesacili, naisli na neku grupu starih purgera na izletu koji su nam se divili i mislili kako smo neke face, pa smo onda i mi mislili da smo neke face, pa smo malo pogledali u one sto zaista penju duplo teze smjerove, pa smo se tu zaista spustili na zemlju. Onda se malo skupljali, ponovili neke stvari za ispit, pokupili prnje iz dvorista, platili kampiranje, popili zadnju cugu i svatko svojim putom. Nama se u autu pridruzila cura od malca koja je dosla tek u subotu, pa je bilo veselo do Senja, a onda je njih dvoje pozaspalo, a metereologinja-fizicarka i ja smo bile preumorne da bi ista vise trkeljale.
Onda se otusirah i nastavih za porec. Sad sam ovdje i trosim godisnji sve do srijede...majka se planira vratiti u nedjelju...
Danas sam umorna i sve me boli, po koljenima samo mali plavi kruzici, najgadnija masnica ispod koljena jos je tu od Kamenjaka tjedan prije, desna podlaktica mi je sva izgrebana i plavicasta, a jagodice uredno bole i nekako su cudno izlizane i glatke :)
Nisam se kod svih raspitivala, ali cini mi se da sam tamo jedina koja je odrasla, a da se nije bavila nekim sportom i kojoj je prvi dodir sa treningom bio odlazak u teretanu u 27-oj godini zivota. Pa sam, na kraju, zadovoljna prezivljavanjem ovog izleta. A njima je, navodno, drago da nisam odustala. Ne toliko radi mene, koliko je odustajanje tuzan cin sam po sebi.
Jebat ga.
Bas me fino boli guzica.
penjanje - pocetak karijere
U subotu sam, zajedno s jos par njih koji su izostajali onaj vikend koji smo pobjegli na Dinaru, izdvojena ka crna ovca, da mi se dodijeli neki instruktor pa da penje ispred mene, i tako sam, u ranu zoru, dobila na dar najstarijeg instruktora na svijetu koji broji preko 70 ljeta.
Sto bi znacilo da je u svojem zivotu penjao duze nego sta sam ja u vlastitom zivotu svezajedno bila prisutna.
Sto bi trebala biti cast, no, s obzirom da malo slabije vidi i da nam je prvo izabrao uze koje je izdvojeno kao nesigurno, dakle, nevaljalo i opasno po zivot, i da ima slabasan glasic pa ga se jedva cuje dok dovikuje komande, više sam se u startu usrala nego osjecala pocascenom. Onda smo se, drhtavim rucicama, sto od straha a sto od godina, vezali jedno za drugo, pa je on u stilu vjeverice ispenjao prvi dio, usput gurajuci ispred sebe jos jednu isprepadanu penjacicu. Pa su se njih dvoje gurali i smetali si tamo gore na sidristu, pa ju je trebalo jos jednom odgurivati i dizati i vuci, a za vrijeme cijele te vjecnosti ja sam cupkala dolje, mantrajuc u sebi kako mi je super i kako u svemu tome uzivam i cekala da me pozove. Uglavnom, taj prvi dio sam ispenjala relativno lako jer je bilo dosta hvatista i nozista pristojne velicine.
Drugi dio je bio malo problematican jer ga se treba penjati "izvana", što znači da imas jednu pukotinu u koju se ne smijes, kolikogod to instiktivno zelis, uvlaciti, nego moras rasirenim nogama i otvorenim dlanovima oslanjat se lijevo i desno, i tako napredovati.
Pa sam tamo malo zaglavila i opet požalila sto u tom alpinistickom penjanju nema nacina da se vracas dolje osim da se odvezes i strmopizis.
Pa sam tako malo promatrala okolicu, autocestu, druge penjace, ptice u letu i slucajno opipala neko fino hvatiste u nekoj pukotini, pa se nekako ipak izguzinjala van iz tog sendvica od kamena, pa preko neke izbocine doslovno dopuzala na vrh. Sad se dicim plavim koljenima i fino izgrebanom podlakticom desne ruke.
Na vrhu nema stajanja nego odmah treba vezat sebe za neku tamo alku, pa premotat cijelo ono uze od 60 metara, a to se radi tako da ga se mota sebi na vrat lijevo-desno koliko su ti ruke dugacke, ali da sve bude uredno i nedajboze upetljano, a onda sa cijelom tom hrpom konopa na vratu vezujes sebi na pojas sistem za spustanje po stijeni, i onda kad je to sve pravilno vezano i poslozeno, pokusas nekako doci do ruba stijene i prvo se moras zaderati "Pazi uzeeeee" i onda bacas svih 60 metara (koji su prije toga provuceni kroz alku na stijeni) dole u ambis. I molis pritom boga da se uze ne zapetlja ili ne zaglavi negdje. I kad je sve to fino obavljeno, okrenes ledja ambisu i silazis lagano dole, i opet, rasirenim nogama se gurkas o stijenu ispred sebe, a rukom otpustas uze i tako reguliras brzinu sunovrata. U tom zahvatu cijelo se vrijeme sjedi u pojasu, i u jednom, kad se ostvari stanje opustenosti, u cijelom tom procesu se zbilja moze uzivati...jednom..
Nakon cijele te ugode, instruktor je odlucio da je vrijeme da penjem s nekim tecajcem (koji ima pojma isto koliko i ja, dakle bozemesacuvaj) na sto sam mu odlucila reci kako mislim da je najbolje da odustanem, jer mi je to sve zajedno jedna velika patnja u kojoj se uopce ne osjecam dobro i kad pomislim na jos jedno penjanje hvata me jeza. A na Paklenicu se nit ne usudjujem pomislit... I da nema teorije da penjem s nekim tko nije instruktor. Onda je on mudro odlucio udijeliti mi svoju curu za osobnu instruktoricu.
Cura mu je, onako, slatka, slatka, ciju-miju, fina, draga i domah me je odlucila pedagoski odvesti na jedno tako super, super, lagano penjaliste ne kojem se može samo uzivati. Lagano, najlakse.
I odmah pozvala jos dva naveza, koji su isli ispred nas jer sam kategoricki zahtjevala da vidim kuda oni penju i da idem zadnja. I onda se smrzla cekajuci dolje na vjetricu u hladu u kratkim rukavima, jer su oni gore nesto zaglavili, pa krenuli krivim smjerom, pa cekali jedni na druge, pa upala im noga u stijenu, pa skoro pogubili penjacke papucice, pa skoro iscasili zglob pa svasta nesto. I onda...krenula u osvajanje djecje stazice..
Moram napomenuti da sam u petak kupila nove cipelice-hodacice (kao gojze samo plitke), tako da imam gojze za ljetnu setnju a istovremeno mogu i penjat, što je puno bolje od tenisica ali ni priblizno dobro kao one njihove pedulice. Pa sam zahvaljujuci novim cipelicama malcice spretnija i okretnija. I tako sam sva spretna i okretna dopuzala do simpaticne cure, koja se sva usrala kad me vidjela, jer je u jednom trenutku shvatila da ne pretjerujem kad kazem da u tom sportu ne uzivam i da umirem od straha, a u drugom trenu je spoznala da ju u takvom stanju soka u kojem sam do nje nekako uspjela doc, sljedecih pet minuta moram drzat i osiguravat u slucaju da se ona posklizne, nedobog.
I onda je na nju presao sindrom drhtavih rucica i pritom sebi u drustvo pozvao neprikrivenu paniku u glasu. Pa je tako drhtureci otpuzala dalje, moleci me samo da dobro, dobro drzim uze jer da je bas na nekom zajebanom detalju. Onda je nekako uspjela proc sve te detalje i nestala gore iza nekog kamena i viknula sve one komande - pusti osiguranje, onda ja - vuci uze, pa opet ja - kraj uzeta, pa ona - penji, pa ja nekako poskidam sve spage i trake i sponke i pizdarije sa stijene i prikacim ih sebi na pojas i vicem - penjeeeeem.
E, tu sam vec shvatila da se onaj zajebani detalj da zaobici, pa sam isla mimo kamena po nekom usjeku i zakljucila da je alpinisticko penjanje ustvari jebanje u zdrav mozak, jer tko bi pametan isao po onom strmom i glatkoom detalju ako metar od njega postoji tako lijepa sporedna stazica. I da taj sport definitivno nije za nekog ovako inteligentnog poput mene i da u tom grmu lezi taj otpor prema tome svemu.
Onda me ona simpaticna cura sa, ovaj puta malo manjom, panikom u glasu, ljubazno docekala gore i objavila da ona uopce ne zeli utjecati na moju odluku da odustanem, dapace, steta da sam platila taj tecaj i mozda je dobro da nisam kupila si pedulice i da je, na kraju ipak, na meni da odlucim kako cu provoditi svoje slobodno vrijeme, i ako vidim da se u buducnosti necu s time baviti, da je mozda ipak bolje da trosim vrijeme na nesto drugo. Pa sam onda opet ponovila onaj postupak sa motanjem i bacanjem onih 60 metara, ali ovaj puta sa one najvece stijene, i truckavo se spustila dolje. I naravno, dolje je ekipa samo na nas cekala, pa smo svi sretni i razdragani krenuli u Cavle na pijacu.
Usput me drugi instruktor (onaj koji mi se voli smijati kako sam ih ono jednom pitala da mi posude opremu, pa je mislio da sam neka facapenjacicaauupickumaterinu, a kad ono...), pitao kako je bilo. Rekoh: izvrsno, odlucila sam odustati. Bas ga volim nasmijavati. Pa mu je simpa instruktorica prepricala svoj stravicni dozivljaj situacije, a on je samo promrljao da dobro, da ce on malo popricati sa glavnim instruktorom.
Od Kamenjaka do parkiralista ima jedno pola sata hoda, a u tih pola sata sam dosla do genijalne ideje, da sad kad sam odustala a pola ipak platila, a sutra nemam sto raditi, pa sto ne bih onda dosla penjat i taj jedan dan, tu nedjelju, onako neobavezno. Ionako nemam pametnija posla pa zasto ne?.
U nedjelju ujutro sam komotno javila da cu kasniti, naspavala se do osam i nesto, krenula u devet, pokupila usput jos jednog pospanca, a na Kamenjaku smo zatekli omjer tecajaca i instruktora 7:11, sto bi znacilo da je instruktora bilo viska. Dobar dio tecajaca je javio da ne moze iz ovog-onog razloga ustat iz kreveta. Ona simpa instruktorica je dovela prastarog koker spanijela od roditelja, koji je em star, em slijep, em mu je bilo vruce, pa je za taj dan bila prikovana za zemlju, a njen simpa decko, iliti glavni instruktor, mi je svecano objavio kako su odlucili udijeliti mi drugog glavnog intruktora na cjelodnevno raspolaganje.
Dakle, morala sam penjat. A taman uzela aparat i odlucila samo malo slikavat i boravit u prirodi. No prije toga, da bi me rijesili od straha, glavni je instruktor odlucio da cemo odsetati okolo do vrha, a onda cemo se nas dvoje zajedno spustati u ambis i on ce mi pritom pokazivati kako je to sve ustvari sigurno, pa cemo se malo ljuljati i blesirati cist da se opustim. Sto i nije bilo lose, jer mi je odmah napocetku otkrio par bitnijih detalja, koje nam u svoj onoj guzvi i gunguli nitko nije stigao rec. No, svejedno sam se opet pocela tresti kao prutic, i na njegove ideje da se odgurujem od
stijene par metara u zrak i vrtim kao na ringispilu samo umirala od histericnog smijeha. Sto je najbolje od svega, ovaj put mi se uze koje sam bacala u ambis uspjelo i zapetljati, pa je i to trebalo rjesavati. To i nije neki problem, samo se spustis do cvora i onda ga drmas i otpetljavas... Pa je domisljati instruktor onda zamislio situaciju da se moram prikapcati za stijenu par metara desno od mjesta na kojem visim, pa kako se zaljuljati, pa kako loviti stijenu, pa joj, pa smo se tako upetljali, pa sam se cak i uspjela privezat za stijenu, pa smo se odmarali, sve fino i krasno a meni se noge cak ni u sjedecem stavu nisu prestajale tresti. I onda sam se tek par metara iznad zemlje ohrabrila odgurivati od stijene onako kako je zamislio da se odgurujem gore na dvadeset.
I eto. To je bila pocetna epizoda sa simpa glavnim instruktorom.
A moj osobni instruktor za dan nedjelju, je potom pozelio ispenjat onu super laganu stazu od jucer, jer ju nije nikad penjao (tko ozbiljan uopce zeli ici na te djecje staze?) pa smo krenuli ponovit jucerasnju traumu.
Na mjestu ulaska je bila guzva pa smo malo sjedili na ulazu i pricuckali si. O strahovima i tako to, i o njegovom iskustvu, uglavnom. Ucinilo mi se da jedini od njih razumije tu borbu sa samim sobom i svojim umom, jer smo na kraju ipak dosli do toga da su svi ti pomaci u pobjeđivanju straha i blokada ustvari ono nesto radi cega to penjanje najvise vrijedi. Uglavnom, cini mi se da bas nije briljirao na pocetku svoje penjacke karijere. Prepricao je i par svojih najgorih padova. Prvi se uvijek pamti kao najgadniji, iako oni poslije mogu biti i opasniji.
Onda je doslo jos ekipe, pa i onaj simpa instruktor od simpa cure, koji se popeo onom lijepom stazom kud bi svatko normalan i pametan trebao penjat, montirao se kod prvog sidrista i obecao kako ce me paziti i nadgledat.
No, da li radi naspavanosti, ili radi mira u dusi nakon odluke da se s time ionako necu baviti, ovaj puta sam preuzela maniru vjeverice, otperjala do prvog sidrista i ostavila za sobom nekog zacudjenog instruktora koji je izjavio da su danas na tom ulazu svi zapinjali i da im je trebala pomoc, pa se uzalud pripremio da ce i meni pridrzavat guzove. Svojoj dvojici instruktora na sidristu sam objasnila da je to zato jer sam penjala jucer pa sad znam kud i kako treba pa me nije strah. Pa su mi pokazivali neke znake radosti...nije bilo drhturenja i panike u glasu ovaj put.
Iako, moj osobni mi je objasnio da se on vec sa sobom pomirio da samnom penje kao da nije osiguran, i da vec dovoljno vjeruje u sebe, pa ni njega nije strah. Onda je on otperjao dalje a ja sam pricala sad sa simpa instruktorom, koji djeluje najstarije i najzrelije od sviju a ima tek 28 godina. Objasnila sam mu kako sam jucer pametno otkrila sporednu stazicu s kojom je milina doci do vrha, a on je na to silno pozelio da se uspnem onom jebemteumozak stazom, bas zato jer mi danas sve dobro ide i da ce mi on pomoc i pazit na mene i malo me pogurnut ako treba. Pa smo se tako naguravali...na mojem uspjesnom odlasku me je samo zamolio da nikome ne kazem kako me je drpao za guzicu...zanimljiv je taj jebemeteumozak puteljak, s kim se god tamo nađem izazovem neku molitvu.
A ostatak staze je zaista setnjica, iako se je osobni instruktor potrudio malo se pogubiti i skrenuti s original djecje staze i navesti me na neke detalje, ali nisu bili tako strasni. Spustanje je isto bilo poezija od sklizanja u ambis.
Onda je dosao autobus nekih karlovcana isto na tecaju, pa smo zakljucili da smo mi svi sedam nas fino penjali i vec u dva i pol krenuli na pijacu a karlovcanima prepustili stijene...
Za stolom je glavni zatrazio da potvrdim kako ne odustajem, a njegova simpa cura je veselo uzviknula kako sam rekla da mi je danas bilo bas super na penjanju...propustila sam cijeloj ekipi objaviti kako me vesele i nadasve motiviraju sva penjanja obogacena drpanjem, dobila zahvalan blic pogled od glavnoga i odlucila ipak probati tu jebenu Paklenicu. Bilo je i jos dragih uplasenih tecajaca koji ne znaju o cemu pricaju, ali zato cvrsto vjeruju da i na Paklenici ima laksih stazica...i u to su me pokusavali uvjeriti... pa, ajde, jebiga...zasto ne probati...?
Kako bi bilo promijenit malo pozu?
Moj Šefonja je poduzetnik otkada zna za sebe. Njemu je poduzetništvo upisano u genetskom kodu. Tata mu je bio poduzetnik i prije negoli se o toj riječi uopće moglo sanjati na ovim prostorima. I mama mu je bila poduzetnica. Jedino sestra nije podlegla obiteljskoj tradiciji. Ona je intelektualka. Pomalo znakovito, zar ne?
Bilokakobilo, oni su kao jedna poduzetna familija tako spretno i uspješno živjeli u onom sistemu, isto tako umješno prihvatili novi sistem i nastavili plivati u njemu i dalje. Ustvari, u ovom trenutku tata više ne pliva jer je već prastar i pomalo se gubi. Ni mama više ne pliva jer je stara i bolesna. Ti starci u ovom trenutku više tonu nego što plivaju. I vuku druge za sobom, pomalo. U cijelom tom batrganju, Šefonji su na pleća pala četiri poduzeća. Jedno je ugasio jer je otišlo u minus i pretvorilo se u trošak, na mjesto tog je otvorio novo i uvalio ga meni na brigu, to novo još uvijek nije u minusu, ali nije se baš ni uspjelo otisnuti jako daleko od te opasnosti. Treće poduzeće je prodao i iznajmio prostor i radnike i strojeve, sve u kompletu, četvrto je u banani jer je ortak u njemu u banani, peto funkcionira jer je ortak u njemu super, šesto je ono od staraca koje tone i umire i nema spasa. Svezajedno zbrka nevesela. Nije ovo trenutak u kojem je lako biti poduzetnik. Nije u ovome trenutku ništa lako...no, svejedno, Šefonja mi je iznio danas svoje najnovije genijalno otkriće a to je da je baš baš super raditi kod nekoga za plaću! I da će on predložiti dečku kojemu je prodao svoju firmu da ga zaposli...na pola radnog vremena...i on će tako kod njega fino raditi i ni o čemu neće morati brinuti. I baš će mu biti super.
Još ga uvijek nisam uspjela nagovoriti da pogleda "American Beauty". No, u ovom trenutku mi je možda pametnije počet malo brinuti o svojoj koži, umjesto što se trudim umanjiti njegovu filmografsku neinformiranost...
Nagazna
Sjetio se Šefonja da je Vekici za dva dana rođendan. Pa je pitao da koliko mi ono imamo. Ne pomaže mi puno to što je Vekica starija od mene. Onda je uzdahnuo i proročki izjavio - eh, popušile ste. Aha. A kako to misliš?. Pa, ono, popušile, znaš šta mislim... Nemam pojma. Reci.
Onda on kopa po mobitelu, pušta mi neku pjesmu i kaže - slušaj riječi. Riječi kažu - rođena si da ljubiš i djecu rađaš... Aha, baš mi tu trebaš puštati. Dok on pušta pjesmu, zurim prazno u prazan ekran i lagano, puštam kanđe iz, nježnih mi, ručica i oštrim bodlje, cijelom dužinom kičme mi, sve do vrška repa. Šefonja se, nakon izazovnog puhanja u uho mi, (da bolje čujem riječi, naravno) lagano, bez naglih pokreta, odmiče, tri pažljiva koraka unazad, prislanja leđa uza zid i skriva se iza pulta. Oči su mi se već pretvorile u vulkanska grotla, a jezik rascijepio na dva dijela. Možemo, dakle, početi.
I počeli smo.
On o tome kako on dobro zna što meni fali, ja (također bez argumenata, ali meni oni ni ne trebaju, glasnija sam od njega) o tome kako on pojma nema. On opet svira kako bi on sigurno mogao to ispraviti da mi je bio roditelj. Jer da on svoju djecu već kuži. I da zna kamo ih usmjeriti. Ja opet, oktavu glasnije, da nema pojma o čemu priča!!! I da se prestane postavljati prema meni kao da ja ne znam o čemu govorim i kao da nisam nikad u životu probala to što on misli da bi me razvalilo od sreće i veselja... Onda on da bih sigurno shvatila, kada bih živjela s njim, da se u tome može uživati. Onda ja da ne bih ni u ludilu mogla živjeti s njim!!! Onda on kako je on sa svojom ženom već, koliko ono, 15-20 godina i da je njima super, jer da su spremni na kompromise i da je sve kompromis. Onda ja da su na kompromise spremni samo oni kojima je važnije da su s nekim i da nisu sami, jer samoću ne mogu podnijeti, i radije trpe neke druge žrtve i da njima nije ništa bolje nego meni. I da, uostalom, on i njegova žena su se tri puta rastajali, od toga je jednom ona pobjegla u Kanadu, jes da se vratila nazad, nije lako u Kanadi, hladno je u Kanadi, i uostalom, njihov brak funkcionira tako da ona sjedi doma i čuva djecu, a on u 6 ujutro izjuri van iz kuće i vraća se u devet navečer. A djeca su sva u čudu kada se nađu s njim nasamo...i nek mi prestane trubit, jer to što sam upravo opisala je upravo moj bivši "brak"!!! Bez djece, hvalabogu...
Onda on, u pokušaju smirivanja strasti, da to što sam probala jednog kretena, ne treba značiti da bi sa svima trebalo biti isto tako loše. Ne!!! Sa nekima bi moglo bit i gore!!! On se je već ulovio spasonosne kvake ulaznih vrata, jer da ima nekog hitnog posla u gradu, sjetio se, baš mora, mora tamo ići...dobacuje da je siguran da bi samnom bilo super živjeti i iskače u sigurnost jednog tipičnog riječkog pljuska. Poslije koordinira poslom preko mobitela. Ne vraća se danas više.
Negdje tamo, u djeliću sekunde između munja i grmljavina, bljesnulo mi je kako se nikad nije desilo da je netko ušao dućan dok smo si s toliko nježnosti i pažnje, izmjenjivali rafalnu paljbu. Kao da netko navuče čelični zastor, kao da svijet nestane. I onda, dok dalje tako sjedim zajapurena i sama, nitko ne ulazi. Samo se je virtualni sjetio pojaviti u tajnom gmail prozorčiću i svečano objaviti kako je nešto veliko odradio, pa sad ima pauzu, pa da pita kako sam. Baš fino. Još jedan pripadnik muškog roda. A kanđice se još nisu uvukle...mljac!
Virtualni je sav sretan da su ekran i par stotinjak km između nas. I to uopće ne krije. Odjednom i on ima Matternhorn od posla. Mora radit! Hitno!!!
I onda mi još nađu dizat surlice kad ih nazovem slabićima.
A uf!
Inspekcija. Državna.
Ušla je danas. Kao neizbježno zlo. Na prvi pogled, draga starica lijepo smežuranog lica, reklo bi se da je izgubljena penzionerka koja je došla fotokopirati svoje nalaze mamografije i koja se baš na kraju svojeg puta našla borit s nečim tvrdokornim i neumoljivim. Umjesto toga je izvadila značku sa hrvatskim grbom i predstavila sebe kao inspektoricu rada. A jebemu sunce.
I odmah navalila pitanjima. Tko sam, što radim, što je ovo, čije je ovo. I jesam li potpisala ugovor i koliko sam ugovora potpisala i da joj dam da negdje sjedne i napiše zapisnik. Ugovora se nisam mogla sjetiti. Ni da li sam nešto potpisivala. Zgrozila se nada mnom. Smirila sam je...da su ti papiri, koje sam sigurno potpisala, daaaaa, kod mene doma. Poželjela je da ih netko donese. Nemam nikoga. Živim sama. Rekla je da je tako najpametnije. Tri me puta pitala imam li djece. Muž ju je samo jednom zanimao.
I onda je tako sjedila, postavljala neka pitanja, neopisivo iritantnim glasom trubeći kroz nos razvlačila riječi do krajnjih granica slušljivosti, nisam se dala iziritirati. Iako...sama sam bila, ona je smetala, nisam mogla raditi...a imala sam rok. Onda je nešto krenula pisati. Zapisnik. Dala mi da pročitam neku fotokopiju o tome kako moram govoriti istinu, inače će me Država kazniti. I da ne moram blatiti svojeg poslodavca. Niti narušavati njegov dignitet ni integritet. Zapisala je svaku moju riječ doslovce. Sa svim kvačicama i zarezima. I još tražila da napišem da li imam primjedbe. Naravno da nisam imala primjedbe. Bila sam draga, poslušna i pitoma zvijer u zamci. A mogla sam se bunit da me njena "inspekcija" koštala sat vremena koje ću morat nadoknađivati izvan svojeg radnog vremena i riskirati kaznu prekoračenja radnog vremena. Opasno je ozbiljna ta Država. Silno pazi da nitko ne radi više nego što bi trebao i da slučajno ne zaradi više nego što mu je po ustroju Države suđeno. Jer, onda bi mogao trošiti...i to bi onda moglo pomoći Državi. Ali ova Država je preponosna i preneovisna da bi prihvatila ičiju pomoć. Umjesto toga će radije ponosno, neovisno i samostalno uništiti samu sebe. I sve sretnike koje je zadesila sudbina da u njoj tako ponosnoj žive.
Naredila mi inspektorica da joj u utorak pošaljem poslodavca sa svim pratećim papirima.
Jer ni on nema pametnija posla...
Portugal_resume
Curke su, naravno (sve do jedne osim super skulirane Tanjice), zavristale od srece i uzbudjenja na sweet ovo sweet ono i zakljucile da moooooooooooooram izaci van i vidjet ga i otkrit sta on ustvari zeli. Pa smo izasle. Jer, mozda, ustvari, nikad ne znas gdje te sudbina ceka...
A on si ustvari, zaozbiljno, zeli naci zenu, neku iznad trideset, koja je mirna, draga, poslusna i povucena, po mogucnosti bijela i da je negdje s istocne strane Evrope...i ucinilo mu se da sam bas upravo ja ta. Pa je krenuo sa salvom sweet love speech of eternal love and destiny. Rekoh mu da dodje pratiti nas na aerodrom i neka malo dodje u hrvatsku...cist da vidim koliko je ozbiljan.
Naravno da nas je pratio jer si ozbiljno zeli naci zenu. Kao na stocnom sajmu, otprilike. I dosao bi u Hrvatsku, nema beda. Samo sto bi uskoro morao spoznati da naizgled mirna i strpljiva i draga zenica koja sjedi u cosku bara umjesto da se nateze s polupijanom masom zgodnih crnih momaka, uopce ne mora biti ni draga ni poslusna. No, postedit cemo ga tih spoznajnih muka. Uza svu dobru volju koju uporno demonstrira.
Let iz Lisabona protekao je takodjer mirno, iako smo dobili neku stariju kantu, jer se ona nova s kojom smo trebale letiti malcice pokvarila. Pa smo opet kasnili. Ukebala sam i ovaj put mjesto kraj prozora. Obicaj je da se, ukoliko postoje slobodna mjesta u prvom razredu, ta mjesta ponude familijama sa malom djecom. Nakon njihove selidbe nastupaju lesinari poput mene i mole stjuardese za to diiiiiiivno sjedalo kraj prozora. (uvijek dobijem kartu pokraj prolaza) I onda, osim prozora dobijem i dva slobodna mjesta na koja se bacam i pokusavam spavati dok letimo iznad dosadnog krajobraza od oblaka. No, bilo je lijepo vrijeme, a nisam imala vise mjesta na kartici. A, uf. Portugal je prekrasan iz zraka, a i Spanjolska isto. Italija je bezveze onako siva i ravna...mozebit da i Istra i Rijeka izgledaju bezveze, ali iz nekog cudnog razloga, od pogleda na njih, srce zaista brze zatambura. Negdje iznad Pule smo se vec poceli spustati za Zagreb, rece sole da smo na 11 iljada metara. Ne bi covjek rekao.
Treba mi jedno tri-cetiri dana da se povratim u svoje male zivotne rutine. Mali ducancic na cosku Kresimirove, smrdljivi stancic (bez grijanja, sa prozorima koji se ne daju zatvoriti, neupotrebljivim vodokotlicem...) iz kojeg moramo sto prije iseliti, cima koja se jos nije vratila jerbo njena sudba je da stalno okolo klati i vikend izleti na Alpe koji se vec radosno osmjehuju.
Sve je super i sve je za pet.
Portugal_ grande_finale
Hi sweet babe,
How are u today? i hope u are fine? actualy i was there at the sport so earlier than as planned cause i cannot waite no more to see ur face.
even last nigth i cant sleep i just fell down like a broken bird on a burning sand. like someone that took overdose of novocane.
babe i think i should call myself a LUCKY GUY. cause meeting u over whelm my a to z. it was my happiest moment in my life time.
see you later . kiss kiss
kennedy
E, ako je izlazak sa holandjanima neko zbivanje, onda sta da kazem nakon ovog izlaska u Lisabonu, kada naletih na Nigerijca koji me je nakon pola sata cakule zaprosio, jer me je noc prije nego sto smo se uopce upoznali sanjao, i cim me je vidio, znao je da to je to i da smo si sudjeni do kraja zivota. Koji ulet! :-D
Lisabon je luuuuuuuuuuuuuuud grad. Malo i opasan...ali lud, lud.
Sve ono u Faru bilo je lagano uspavano umiranje.
Sad samo da jos razmislim zelim li veceras izaci van i boriti se s nesudjenim zenikom cija je glavna fiks ideja da ostanem jos sedam dana (nema frke sto ce mi karta propasti, on ce kupiti novu za sedam dana, jer ionako cu mu se uskoro vratiti pa cemo se zeniti a ja cu fino raditi i ziviti u Portugalu. I nema frke sto imam toliko godina jer on ne zeli vise od dvoje djece i ja nikako nisam prestara jer Bog je Abrahamu dao djecu, pa zasto ne bi i meni. O BOZE!!!), ili da pustim tu pticicu polomljenih krila da se przi na svom pijesku...
Curke su si danas organizirale jos jedan gerijatrijski posjet nekim spomenicima, pa nekom manastiru, pa neka voznja vlakom...Tanjica se sva izbezumila, samo juri naokolo sa turistickim prirucnikom i baca pare na neke stihijske upade u raznorazne crkve o kojima ne znamo nista. I sve to po najcrnjem zvizdanu.
Ipak sam se danas uspjela izvuci iz njenog organizacijskog zagrljaja i sa malom Anom prolunjala malo gradom...ispizdile smo sto to nismo prije napravile. Grad je predivan, ulice divlje, ljudi svakojaki, od najljepsih komada do najgorih prikaza. Cak smo se usudile jesti u nekom lokalnom umazanom bircu. I sljustile dvije kokakole, zlu ne trebalo.
Sutra se vracamo doma. Njih tri u sest ujutro lete u njemacku u posjet svojem gurudjiju, a ja u dva popodne letim sa princezicama. A malcice mi je zaooooooooooooo.:-(
Sad mi je malo i zao kennedya koji mozda negdje zaista ceka. A sto da mu kazem?
Sva sam neka u tuzi i zalosti ne ide mi se bas odavde...ustvari sam umorna i malo mi pun klinac svega. Nasa soba u hostelu nema prozora, izgleda kao neka brodska gabina koja se ne ljulja...moramo spavati u sobi sirom otvorenih vrata inace se nikada ne bi ni probudile. Nasa crna princeza digla je glasno-histericnu bunu i prouzročila totalni dar-mar nasem zbunjenom domacinu svedskog porijekla, kojeg ni sva sila opijata, kojima se ocito veselo koristi, nije uspjela sprijeciti da ne ispadne iz takta i da nas ne pozeli izbaciti na ulicu. Ta tko je vidio da nekome na odmoru u Lisabonu trebaju prozori???
Pa, pobogu!!!
Portugal_dan_osmi
Sto rade cure na penzionerskom izletu nakon sto vrate rentani auto i ostanu bespomocne na cesti? Prvo se razdvoje u grupice po dvije...a onda krenu traziti autobus na pustoj plaji gdje nitko ne razumije engleski. A potom ugledaju dvojac u autu portugalskih registracija. Da!!! Oni sigurno znaju gdje je autobusna stanica! Svi koji se voze autom znaju gdje stoji autobus! I zacudo...ovi jos i pricaju engleski! Previse dobro za Portugalce...iz jednostavnog razloga jer - uopce nisu Portuglaci - nego su Holandjani. Ali zato voze auto od prijatelja lokalnog domoroca, (koji uz to ima jos dva auta, kucu na plaji, malu jahticu) i nemaju pojma gdje je autobus, ali zato nas mogu lijepo odvesti u istom pravcu u kojem idemo. Pa, voziiiiii Mikiiiiiii!
I, sto rade dvije cure u autu s dva Holandjana nakon sto su sedam dana svojeg godisnjeg potrosile na vucaranje u coporu ukiseljenih zena? Pa, hihocu i blebecu samo tako! I sto na to ucine dva Holandjana koji su svoj godisnji potrosili na testosteronsko druzenje i vozikanje jahticom? Pa pozovu cure van! A cure koje moraju drugo jutro ustati u pet i pol a prije toga pospremiti svoje krpice? Pa pristanu, naravno! I padne lijepi dogovor...dolazimo po vas i idemo van!
I nakon toga...cure zbroje dva i dva i dobiju dva lijepa para i zakljuce....ma ipak, ne bismo se mi tako neplanirano seksale, hajmo pozvati sve druge cure van! Pa ako su Holandjani ok, nece im smetati copor tridesetinestogodisnjakinja. I nije im smetalo. Iako je engleski jezik izuzetno mutav u odredjivanju spolova prijatelja koje navodis u sms upitniku. Bilokakobilo, povele smo nasu plavu princezu kojoj se na nevidjeno jako svidio Portugalac sa kucom na obali, ergelom auta i jahtom...i uspjele namoliti prehladjenu Tanjicu i zaljubljenu Irenicu da izvuku svoje guzicice. Dva Holandjana su doveli prijatelja, ups, doveli su sina svojeg bogatog prijatelja, mladjahnog dvadesetogodisnjaka...princezica ga je lijepo zabavila i potapsala za laku noc jer je sutra ujutro imala dogovoreno ronjenje na dvadeset metara okeanske dubine i obilazak neke olupine. Sve mi se vise svidja ta nasa plavusa. Tanjica i Irenica takodjer brzo zbrijase u svoje krevetice.
A nas dvije "vrtirepke" ostale do lipih cetiri i pol u drustvu finih i pristojnih holandjana, hineci tugu i zalost sto se nismo ranije sreli...ko nam kriv kada zelimo biti neovisne i emancipirane u svojim rentanim histericnim auticima.
Eh.
Razmijenili smo majlove.
I pusice, kao pravi Portugalci.
I otisli svak na svoju stranu.
Nas dvije hihocuci, kao prave curice.
A culi smo i neki grohot s njihove strane.
Ah, kako smo si fini! :-)
Portugal_dan_sedmi
Ustajanje i trcanje na wind surf class nakon Albufeire nije neko veselje cak ni meni koja se nisam nesto previse potrosila u gradu nocnih izlazaka i skakanja po sankovima. No, novi instruktor koji je zamijenio simpaticnog okruglastog je vec malo vece veselje za oci, usi i ostala osjetila. Ni njegov engleski nije bas nesto...ali nema veze, svesrdno smo mu pomagale da nadje pravu rijec. Trudio se je zapamtiti i nasa imena. Neopisivo mi je bilo milo dok je sa obale vikao Marinaaa, Maaarinaaaa, trn araund. I neopisivo cudno kada je to isto povikao Ireni. A onda se okrenuo Tanji i zavapio: Marinaaaaaaaa... Onda smo mu ponovile gradivo. Onda mi je sa smijeskom dosljapkao po pjescano muljavoj plaji i ozbiljno objasnio: Aj hev a parkins disiz. Olvejs forget nejms. Ja sam to protumacila kao njegovu podsvjesnu zelju da nastavimo komunikaciju, pa sam nakon nekog vremena i premisljanja uzvratila sljapkanjem i jos ozbiljnije krenula: ju nou, aj tink det ju hev alchajmer, koz, if ju hev parkins jou sopouz tu sejk, not tu forget. Ne znam odakle mi ideja da ce ga to ponukati da se jos vise druzi sa mnom. Kiselo se ispravio i krenuo druzit sa portugalskim clanovima ekipe. Sto je sigurno, sigurno je. Ja sam pokunjeno nastavila vjezbati balansiranje na dasci i borbu sa jedrom...i bas me fino krenulo i bas sam fino ulovila vjetar i vec kad sam bila spremna pasti u vodu, kao sto inace cinim kada me konop sa obale zategne i ne dozvoli da odjedrim - desilo se nije nista. Klizim li ga klizim i nista me ne zaustavlja. Pogledam na obalu, a tamo Irenica kao hipnotizirana drzi moj odvezani konop i ocarano gleda u naseg instruktora koji nesto prtlja na svojem krasnom engleskom i nitko, ama bas nitko ne primjecuje kako krasno drzim vjetar i odlazim na drugu stranu obale...nekako sam ipak, uz bacanje jedra u more, vikanje i pickaranje, uspjela izvesti trn araund i dojedrila nazad uz aplauz naseg zgodnog brbljavca. Meni sasvim dovoljno da pozelim jos i jos i jos. Ne aplauza nego tog divnog osjecaja letenja nad valovima. No, class je tim cinom bio gotov. Jos smo malo cvrkutale i gugutale nad instruktorom i teska se srca oprostile i obecale da cemo sutra sigurno doci i dalje vjezbati.
Mos mislit.
Kasnije su mi na plaji maznuli mob iz ruksaka. Ostavila sam ga u trenucima - kaj bute vi plivale, kaj bumo mi vas cekale, kam cemo se naci, kaj sad, kaj poslije - uzbune, zajedno s kljucevima od auta tanji i ireni dok su ove dvije plivale u nepoznatom pravcu. S obzirom da je i nase unajmljeno pistece cudo bilo ponudjeno kao na dlanu - dobro smo i prosle. Sad se jos samo mogu nadati da su karticu iz mog moba izbacili prije nego sto su dosli na ideju da pricaju dok mi baterija ne iscuri.
Portugal_dan_sesti
Srijeda, besmisleni dan bez plana i obaveza. Irena spava do besvjesti, ja se povlacim po netu, Ana lagano cvili a Tanja se je fino najela. Oko jedan se uspjevamo izmigoljiti iz zagrljaja kaaaaj, kam cemo, kam cete, a kam bute vi nas cekali, a kaj bumo mi vas...i pobjegosmo u grad na slikavanje. Svecano zavrsismo sopingom i naravno da ne odosmo na plaju na kojoj skacu valovi i vjetar divlja sve jace.
Poslije plaze opet bjezimo dok su kaj ovo kaj ono upitnici zaglavili u koloni na izlasku s plaje. Hela nas odvela u sand world. To je jedno mjesto u blizini Albufeire gdje su neki poduzetnici kupili zemlju i krenuli prodavati pijesak. Fini zuti pijesak. Sve je ovdje pijesak. I onda su kopali i kopali i dobili zabranu kopanja jer su prevec iskopali. Onda su si mislili da sta ce sad, pa se sjetili da pozovu razne umjetnike sa sviju strana svijeta koji bi od njihovog finog zutog pijeska radili skulpture. I tako i bi. Sad je na tom mjestu, umalo promasene investicije, svjetska atrakcija pjescanih skulptura. Svake godine se izmislja neka nova tematika i zovu novi umjetnici. Mi smo nabasali na svijet filma. Izlozba traje od proljeca do jeseni, tj. do prvih kisa...
Poslije kulturno-poduzetno-poucnog oplemenjivanja Hela nam je isplanirala odlazak u nocni zivot. Nije da ona zna gdje se izlazi nego je Portugalci uputili u Albufeiru...navodno tamo se dobro provodi. A tamo...gomila, gomila, gomila ljudi. I ulice prepune kafica, barova, svjetla, muzike, galame...kao jedno beskrajno docekivanje nove godine. Plese se posvuda...i do jutra. I tako svaku noc.
Portugal_dan_peti
Helena i Domagoj su iz Hrvatske a u ovoj cudnoj stranoj zemlji pisu magisterij, tak da preko tjedna uredno odrade svoj osmosatni boravak na fakultetu, dok se mi gubimo po stanu i plajama i nekim udaljenim rtovima. Jos prvu vecer kad smo dosle svecano su nam objavili da cemo biti usamljene jer ovdje nema puno nasih, a jedini Hrvat kojeg su upoznali je, ustvari, Srbin.
Nase dvije nove princezice pocinjem uvazavati. Jedna je plava, mala, slatka, jedna od onih pravih koje trebaju muskarca da bi ga muzle, vukle i iskoristavale...i iz tog razloga je mi (zenske muskarace) malo teze prihvacamo, jer nam njeno treptanje i mahanje bokovima bas i nije nesto posebno zanimljivo. Ipak, princezica je skuhala rucak, oprala pod i vozi auto kao svaki drugi smotani muskarac.
Crna princeza ima neke crte na koje sam oduvijek polagala autorska prava (kruta je, osorna, stalno nesto sere kontra svih nekim monotonim glasom i uopce joj nije stalo da je ljudi prihvate kao dragu i simpaticnu osobu, ma niti da je prihvate uopce, a kad plese podsjeca na vjetrenjacu i oko nje je obicno promjer od dva metra cistine), pa je neminovno da joj se krenem diviti. Ne bas diviti, ali jebi ga.
Tecaj vindsurfanja je besplatan, to je osmisljeno tako da grad placa instruktora i tri daske za surfanje, nije razvikano tako da nije guzva, mi smo za to doznali preko Portugalaca. I naravno, odmah poludile od srece i veselja. Treba samo otici na lice mjesta i prijaviti se. I ako ima mjesta, a bilo je...pa mi uletismo. Uletile bismo jos i na tecaj jedrenja, ali bilo popunjeno. Izmedju svih tih popunjavanja, ako nigdje nema mjesta, uvijek se moze uzeti kajak i odveslati negdje. Sve je djabe, jer sve placa grad, a nasa je obaveza samo da ostavimo podatke i stavimo na sebe pojas za spasavanje.
Ludilo ovi Portugalci, zar ne?
Na nasem tecaju vindsurfinga docekao nas simpaticni bucmasti Portugalac koji zna posloziti rijeci na engleskom tako da ga mi razumijemo, a englezi se istovremeno ne mogu nacuditi i nije im bas jasno sto treba ciniti. Na prvom satu naucilo nas kako sloziti jedro, staviti jedro u dasku, stajati na dasci, dizati jedro i onda se boriti s njim. Vremenom je malo i vjetar ojacao pa nam je tu i tamo nekim cudom uspjelo krenuti u nekom pravcu. Ni pravac ni razlog kretanja nismo bas najbolje razumjeli, ali vazno je da smo se kretali. Dobili smo veeeelike daske i mala jedra pa se nismo previse ubijali. Relativno je lako stajati i dici jedro...a onaj dio - zelim tamo ali idem vamo - cemo nekako, s vremenom. To je bio prvi sat. Drugi cemo sutra a danas imamo slobodnu volju. Sto znaci da cemo jos jedan dan potratiti na ... navodno veceras idemo negdje van. Plesati i to.
Ajde.
Portugal_dan_cetvrti
Princezice su jutros unajmljivale auto. Plavusa se je odlucila biti soferom jer to ona jako voli. Druga princezica je odlucila da ne zeli, jer je neiskusna. Oborile su sve rekorde odugovlacenja jos na na kraju gubeci vrijeme, e da bi one, ne onaj auto koji im je ova (simpaticna Portugalka iz kontejnera) namijenila, nego bi one onaj drugi auto pokraj njega koji je manje zmazan. Jer, kaaaaaj, zakaj bi dobile zmazani auto (pod zmazani se podrazumijeva prasina i jedno govance lokalne pticice). Dobile su auto koji je losiji od naseg jer nema poremecen alarm koji pizdi cim se netko dohvati kvake. Nisu, naravno, imale kartice i natjerase me da zaronim u jos dublji minus.
Umjesto u dogovorenih deset na put smo krenule u dva. Otisle na najzapadniji rt Portugla, tamo gdje su Portugalci nekad tuzno gledali u more i mislili da zive na samom kraju svijeta. I mozda bili isfrustrirani zato jer su zgurani na sam rub provalije. Zato su danas tako skromni i nikud im se ne zuri.
Na rtu puse bjesomucan vjetar. Smrzlo nas i protreslo...no, to nam nije bilo dovoljno, nego smo se jos prepustile Ireninoj sjajnoj ideji da danas postimo i jedemo samo voce. Najsjajniji dio izleta bio je posjet lokalnom marketu u kojem smo kupile jedno deset kila raznog voca. Jeftino.
Princezice nisu postile.
Drzala sam se volana cijeli dan grcevito. Falila par puta cestu, dovela rezervoar do svjetleceg minimuma i trenutno se osjecam jako glupom. Sve to ide zajedno s postom.
Sutra idemo uciti surfati na okeanu.
Poslije toga cu pojesti tost graaaaaaaaaaande.
:-)
Portugal_dan_treci
Nedjelja. Domagoj je ustao prvi i otisao na misu. S obzirom da mu veceras dolaze jos dvije zene i da ce se gurati sa sedam usidjelih tridesetinestogodisnjakinja koje paradiraju stanom po ovoj vrucini - to mu je bio mudar potez. Ili su mu molitve vec uslisane. Ili je jednostavno discipliniran. Nesto je.
Jucer sam odlucila, ipak, razveseliti Irenu, no unatoc njenom divljanju nismo uspjele stici na brodic koji nas je trebao odvest na neko razgledavanje ptica. Nije da nas ptice posebno zanimaju - izlet je djabe. A i zvuci egzoticno. Dakle, brodic je isplovio isti tren kad smo se mi uparkiravale, umjesto brodica nas je docekala simpaticna Portugalka i objasnila da do ptica mozemo i autom, da ce nas neka druga simpaticna Portugalka docekati na ulazu u rezervat i kako da to tamo dodjemo autom. Na ulazu je bilo jos simpaticnih Portugalaca koji imaju problema sa stizanjem u tocno vrijeme na tocno mjesto, pa nas je sve odjednom propustilo.
I tako, grupu je vodio simpaticni Portugalac neobicno visok, misicav i zgodan za Portugalca, tako da smo lijepo parile okice secuci sprzenom borovom sumicom i diveci se galebovima, rodama i capljama. Potrosile smo par sati i nakraju ispunile neku anketu gdje smo napisale da sve super i sve pet.
Poslije toga se bjesomucno odvezle na drugi kraj grada, do plaje, i pobacale se u ledeni i valoviti okean i ulovile zadnje zrake sunca i fino se posmrzavale, ali bubrege jos imamo. Trcale smo u sumrak po pjescanoj plaji i izgledale bolje od onih usminkanih cura u crvenim kostimicima. Negdje u svojim glavama, naravno.
Navecer su nam stigle jos dvije cure. One su isto iz sekte i sa Heleninog faksa i njihove prijateljice. Cine mi se mudrijima od nas. U hipu su zakljucile da bi htjele i one unajmiti auto, ali im je previse davati toliko para, pa bi bilo super da i mi kolegijalno podijelimo troskove za njihov auto, onda su se jos sjetile da se one, ustvari, boje voziti pa bi bilo super da ih netko drugi vozi. U roku od par minuta nabavile su i auto i sofera. Uzelo nam Tanjicu iz naseg auta.
Danas planiramo voziti na najzapadniji rt u Portugalu, cca 160 km odavde, stare curke planiraju pritom postiti, a nove mi sad dosadjuju i pripremaju dorucak. Iz nekog cudnog razloga...stavila sam ih na laganu ignore listu. Spontano. :-)
Portugal_dan_drugi
Iznajmili smo auto, prvo preko neta, (a s obzirom da to ne moze gotovinom nego samo preko mastercarda ili vise, koje u ovoj skupini avanturistickih zena samo ja, nekim cudom posjedujem, postadoh glavnom i odgovornom za auto) a onda otisli osobno u neki kontejner na kaubojskoj zeljeznickoj postaji na kojoj nam je simpaticna Portugalka pol sata prepisivala, upisivala, trazila putovnice, osobne, mobitele, kartice i sva cudesa, da bi nam na kraju uvalilo crnu seat Ibizu i mene postavilo za soleta namber uan. Irena je sole namber tu, ali mene pomalo straj od njene hrabre voznje, pa se, za sada, junacki borim i radije prepadam samo samu sebe u tom super blesavom autu koji ima neku ludu naviku da, ako mu zatvoris bilokoja vrata (osim soletovih) nakon sto izvadis kljuc iz volana, ili ako izvodis bilo sto s vratima a da kljuc pritom nije u kontakt poziciji, nakon jedne minute upali sva cetiri zmigavca i krene zavijati ko blesav, tak da moras trcat po ulici i radit majmuna od sebe u sprtljanim pokusajima da ga smiris. Toliko o stresovima dana drugog.
Osim toga, isli smo jucer na plaju s Helinim prijateljima domorocima Portugalcima...e da, Portugalci imaju ogavan obicaj da se prilikom svakog upoznavanja ljube i onda zagrle i onda se tako ljuljaju i cvrsto drze. Jako su taktilni i prisni. Morali smo se ljubiti i grliti, sto ovim curama iz sekte nije nista strano, ali ja sam vec dobila komentar od jednog domoroca da nisam bas neka od grljenja i stiskanja. Kako li je samo kuzio? :-)
Dakle, plaja je ravna, pjescana, okeeeaaaan je topliji od vode u Bakarcu, samo sto ima velike valove i jake struje pa nemres plivat daleko. Ima cak i neka nudisticka, ali tamo me bas nije vuklo ici s Portugalcima. Oni se grle cak i onako, iz cista mira. Nakon plaje i mora u kojem plivaju alge kao komadici zelene salate i nakon kojih smrdis, ali je navodno zdravo (isto kao grljenje i ljubljenje), odvelo nas u neko lijepo mjestasce po imenu Tavira na neki koncert s idejom da prije toga nesto pojedemo. Ali ne nesto ozbiljno nego neki tost s nogu, sve s idejom da bi bilo brze i da stignemo na koncert. I tako smo na brzi tost, kojeg su narucili domoroci, jer naravno, i ovdje je engleski nepoznat jezik, cekali jedno pola sata nakon kojih je ekipa domacina sva sretna i nasmijana donijela pobrkane narudzbe (umjesto 1 mesnog i 6 vegetarijasnkih donijeli su 6 mesnih i 1 vegetarijanskog) i onda je krenulo objasnjavanje...sto je navodno ovdje tako normalno...nitko se ne ljuti, nitko se ne svadja, samo se satima nesto objasnjava i razjasnjava i ceka. Na kraju su tostevi ispravljeni stigli (ekipa je samo izbacila meso i donijela iste tosteve), koncert je, negdje tamo daleko na drugom kraju grada, zavrsio dok smo mi jeli zadnje komadice, i eto...nekim cudom curke su pozeljele ic doma!
A sto se voznje tice, sve je isto kao s tostevima. Portugalci su super skulirani, super mirni, nikud ne zure, nikad, ama bas nikad ne trube i ne divljaju po cesti. I imaju brdo kruznih tokova, svaku malo se vrtis u nekom, i imaju jos neke glupe semafore koji sluze samo da bi neki pjesak presao cestu usred puste ravnice, semafori, naravno, uredno rade i svaku malo krenes, stanes, krenes, stanes, pa kruzni tok, pa semafor pa opet kruzni tok i sve je taaaaaaaaaaaaako kul. A ako si pjesak, zasticen si kao polarni medvjed, jer te vozaci strpljivo krenu cekati i prije nego sto uopce dodjes do zebre. Jos nisam kuzila da li je to radi kazni, ili su Portugalci jednostavno tako ljudoljubljiv narod po prirodi.
Sad se cijelo jutro tu vucemo po stanu, popodne bi trebali ici na neki otok nekim brodicima gledat neke ptice...curke upravo peru pod a ja se docepah neta.
Bit ce lijepih slijica, vec praznim prvu giga-karticu.
Portugal_dan_prvi
Ola!
Na a dodje neka crtica...al dobro, sad. Dakle, stigosmo sretno i veselo...avion je kasnio u startu, ustvari, svi avioni na Plesu su kasnili, no, nebitno. Let je bio dug i dosadan, bez nekih trzavica i pretjeranih turbulencija...Lisabon na prvu izgleda kao nesto izmedju Rijeke i Zagreba, vecei su im na aerodromu prljavi i smrdljivi isto kao kod nas. Na zeljeznickoj stanici prodavaci jedva da sricu engleski i nasa komunkacija je uglavnom tekla na obostrano zapinjanje. Uglavnom, mjesta u vlaku nije bilo pa smo se do Fara tri i nesto sata drncale u autobusu na zadnjim sjedalima jer ni u busevima bas nesto nema mjesta...sve zajedno - jedan veseli maturalac.
Karta od Lisabon do Fara dosla nas je dosla 17 Eurica. Taxi nas je, u Lisabonu, od aerodroma do zeljeznicke dosao isto toliko. Odralo nas, ali smo mu oprostile, kao, racunao je prtljagu, majkumunjegovu.
Stigosmo u pola noci u Faro. Zadnjih dvadeset km nas preselilio iz lipog busa u nesto razvaljeno sto je pritom smrdilo na riblju trznicu. I sad smo ovdje kod Helene i njenog cimera Domagoja u Faru u cetverosobnom stanu na trecem katu u nekoj zgradi, u centru grada, ispod nas jedna zena hrani svoje jato kokosaka i gusaka, dakle, Faro je nesto izmedju Rijeke (sa zgradama koje bacaju na Kubu) i Indije, Ispred nas je bolnica, nogometni stadion, neboderi a tamo iza njih aerodrom. Vrijeme je krasno i suncano, cvrci cvrce, curke trenutno vjezbaju i meditiraju (sve su u sekti), a nakon toga idemo u grad unajmiti auto i onda se drajvati naokolo. Svi pricaju da je ovdje sve jeftino, ali bas nisam to tako drasticno dozivjela. Malo je jeftinije. Auto si mos unajmiti samo na karticu, s gotovinom se mozes naci malcice izgubljen.
Generalno, do sada dozivjeh Portugalce skromnim i mudrim narodom, vidi se da su bili siromasni i da im je sad krenulo, ali se ne razbacuju i ne mahnitaju kao glupi Balkanci. Skromni su.
Toliko za danas.
Jedna majušna ljestvica vrijednosti
Tražimo stan. Opet. Nakon dvije godine prividnog mira i blagostanja ponavljamo susrete sa sirovom realnošću u obliku sumnjičavih ljudi koji se drže svojih nekretnina kao pijani plota i sumnjičavo ispituju koliko nam se godina nataložilo u guzici, gdje radimo, oprostite, ali, prijavljeni ste na stalno...kolika vam je plaća, možete li vi to sebi priuštiti....znate, ja baš ne želim cirkus u svojem stanu, ovo je miran kvart. Ali zato silno želim tih 500€ koje ćete vi od svoje plaće odvojiti, e da bi vas još tu i tamo provjeravo i pazio da mi ne uflekate zidove...jer znate, preklani smo tek ofarbali i sve je tako novo..., samo se naizgled raspada i djeluje smrdljivo i pohabano, ali, ustvari je to sve ganc novo. I to vam je jaaaaaaaaaako vrijedan namještaj. Uspješno zaboravljam sve priče svojih prijatelja, iz neke tamo sto svjetlosnih godina udaljene Europe, kojima gazda nikada nije pozvonio na vrata stana i nitko ih nije tretirao kao socijalne slučajeve drugog reda samo zato jer nemaju VLASTITE kvadratne metre...i moju nesposobnost da im objasnim kako je to sasvim normalno da ti se gazda šeće po stanu i prevrće po tvojim stvarima ako te baš nije našao doma kad je zvonio. Jer, to je ipak njegov prostor, a ti si samo jadni beskućnik i uljez ovisan o njegovoj dobroti...
Zaboravljam, jer mi je teško pojmiti da to uopće može drukčije biti. No, ne bi li bilo krasno?
I tražim dalje. Uporno i strpljivo, dok mi sve više izmiče odgovor na pitanje da li tih 50 praznih metara kvadratnih može biti vrijedno 30 godina života....
haiku posao
svaku malo fotokopiram otpusna pisma sa psihijatrije ljudima koji se tresu cijelim tijelom
u veselo ofarbanoj radnjici na ćošku
sa nesređenom kasom
u kojoj čame dvije kune
what is reality?
Zašto se je baka željela razvesti?
Davne 1955. godine štampan je priručnik za žene nazvan "Kućna
ekonomija". Slijedi nekoliko savjeta za žene iz priručnika "Kućna
ekonomija", starih samo 50 godina:
Pripremite večeru na vrijeme. Večeru planirajte ujutro, ili čak
prethodnog dana, kako bi vašeg supruga dočekao ukusan obrok kad se vrati
s posla. Tako ćete mu dati do znanja da ste mislili na njega dok je on
radio, ali i da se brinete za njegove potrebe. Većina muškaraca je
gladna kad se vrate s posla, (manjina se nahrani kod ljubavnice pa nije gladna)
a pripremanjem njemu omiljenog jela ispunit ćete mu potrebu za toplom dobrodošlicom. (I samo neka kaže da nije gladan!!!)
Pripremite se za njega. Odmorite se 15 minuta prije njegovog dolaska kući, tako ćete biti osvježeni kada
on dođe. Popravite šminku, stavite vrpcu u kosu i izgledajte svježe. Vaš
suprug je proveo puno vremena s ljudima umornima od posla. Budite
zanimljiva i vesela za njega. Njegov dan je bio dosadan i treba mu malo
zabave, a dio vaših dužnosti je da se pobrinete za to. Smanjite razinu
buke. Kad se vaš suprug vrati s posla, isključite sve kućanske aparate i
potaknite djecu da se i ona utišaju. Budite sretni što ga vidite. Toplo
mu se nasmijte i pokažite iskrenu želju da mu udovoljite. Poslušajte ga
iako mu možda morate reći puno toga, nemojte to učiniti neposredno nakon
njegovog dolaska kući. Neka on prvo govori, on sigurno ima važnije
stvari na umu od vas. Ne ometajte ga. Ne žalite se ako vaš muž dođe kući
kasno navečer ili ako želi otići van na večeru bez vas. (???)
Umjesto prigovaranja, pokušajte razumjeti pod kolikim je on pritiskom zbog
posla. (Strašan pritisak:"Njegov dan je bio dosadan i treba mu malo
zabave, a dio vaših dužnosti je da se pobrinete za to.")
Kad je kod kuće, sigurno se želi odmoriti i opustiti. (Aha, odmoriti od dosadnog posla sa umornim ljudima).
I na kraju, ne postavljajte mu nepotrebna pitanja i ne sumnjajte u njegovu
sposobnost prosuđivanje ili integritet. Ne zaboravite da je on gospodar
u kući i kao takav će uvijek provoditi svoju volju, pošteno i pravedno.
I zapamtite, dobra žena zna gdje joj je mjesto.
(Aha. Pametna žena zna i više od toga...)
Jedinstvo suprotnosti
Jutro je započelo dramatično. Za šefa misionara, naravno. On ima jednog prijatelja koji mu je i mušterija. Prijatelj je duboko nesretna osoba. Nazvao je šefa jutros da bi mu zasolio jutarnju kavu. Rekao mu da je idiot. A onda je prislonio mobitel na zid e da bi se iz Zagreba do Rijeke čulo kako puca poster koji se trga sa zida. Onda je to ponovio i sa drugim posterom. A bogami i sa trećim. Valjda ga je to učinilo mrvicu sretnijim. Šef je ostao posran. I poprimio malo od onog nesretnog osjećaja koji lagano ubija njegovog nemoćnog prijatelja.
Nakon prvotnog šoka, u miru zelenog podruma, dogovorili smo se da ćemo isprintati postere ispočetka. I opet ih zalijepiti. Ovaj puta osobno. Pa kada opet budemo slušali scene drapanja iz Zagreba kroz sigurnu barijeru hrabrog mobitelčića, barem ćemo sa sigurnošću znati kako smo sami sebi uspjeli dokazati da smo idioti. Svi do jednoga.
Prije par godina sam se malo pogubila. I krenula na put. Najviše od svega volim putovati. Onaj put me odnijelo u Indiju. Tamo sam se prvo lagano razboljela, onako kilavo i neodlučno kao neko razmaženo dijete koje ne može podnijeti da nije sve po njegovom. Ništa strašno. Prebolilo se i krenulo u šetnju prašnjavim ulicama. Među silno šarenilo boja, mirisa i zvukova, kroz kolone čudnih žutih vozila na tri točka koja nemaju prometna pravila, ne poznaju prvenstvo prolaza, trebali bi voziti lijevom stranom, no, nakraju; vozi tko kuda stigne. Pritom se mora stalno trubiti inače...ne bi tu bilo reda. Ne kaže se zalud da Indijac ne može voziti samo ako mu se truba pokvari.
Lako je naviknuti se na sva pravila tog neobičnog kaosa, lako je naviknuti se da te zovu madam, na gomile umazane dječurlije koja stalno poteže i moli, na beskrajna cjenkanja, mirise štapića i začina, izgladnjele pse, gomile smeća, ispružene batrljke pojedene gubom, no...neke kockice je teško uklopiti u već poprilično poslagan mozaik veličanstvene slike svijeta. One slike u glavi. Koju baš i ne volimo premazivati novim bojama jednom kada ju postavimo kao svoju i jedinu.
Dakle, naviknuta na stalna potezanja, nisam se previše iznenadila kada me nešto u masi ljudi povuklo za nogavicu. Pretpostavila sam da je neko dijete ili možda koji od udomaćenih majmuna. Ipak, za svaki slučaj, bolje je pogledati nego nagađati. Dolje u prašini dočekalo me utjelovljenje najnezaboravnijeg spoja suprotnosti. Široki osmijeh, prepun zubi kojih se ni jedna reklama obrađena u Photoshopu ne bi posramila, na prekrasnom licu i presnažnim rukama, koje su bile snažne i dobro razvijene...jer je samo njih imao. Bio je to jedan od onih nesretnika rođen s nedovršenim batrljcima umjesto nogu i osuđen da život provede prebacujući ostatak tijela rukama po prašnjavim cestama. Prizor koji se po indijskim ulicama često viđa. I koji me ne bi toliko šokirao da taj mladić nije imao najljepši i najtopliji osmijeh na svijetu. I pružao je ruku - tražio milostinju, a ja sam ostala odsječena i zabezeknuto pobjegla glavom bez obzira. Nisam to nikako mogla prihvatiti. Da netko tko cijeli život leži u prašini može imati takav osmijeh! Kao kada pogledaš ravno u sunce. Kako se usuđuje biti tako sretan? Odakle mu muda???
Kasnije sam viđala sve više i više osmijeha iza umazanih lica. I sve manje sirotinje i prljavštine. Promijeniš neke kockice s mozaika i pomalo učiš smijati se nazad, onako kao kada te sunce osvijetli, kako samo oni znaju...
Pa se vratiš kući. U neku drukčiju gomilu, čistu, speglanu, opremljenu sjajnim pomagalima, okruženu skupim predmetima. I vječito tmurnu i namrgođenu. Nikad zadovoljnu...i duboko nesretnu.
I ne možeš tu nikome pomoć.
Nego printati i lijepiti sve ispočetka...
Planinarenje
Popela sam se na planinu. U više navrata u jednom danu.
Shvatila par stvari.
1. Nikad ne gledaj na vrh planine prije penjanja - učinit će ti se nemogućim.
2. Jednom kada kreneš - ne misli na povratak.
3. Dok se penješ - ne gledaj dole.
4. Idi korak po korak i uvijek imaj oslonac na najmanje tri strane.
5. Ako se penješ prvi put - dopusti vodiču da ti koji put pridrži guzu. Nikad ne znaš kada ćeš ga zaozbiljno trebati.
6. Drži sajlu kao mali majmun mamu.
7. Jednom kada se popneš - moraš i sići.
8. Ne gledaj dole.
9. Idi korak po korak. Strpljivo.
Moj šef misionar nije odavno osvajao planinu. Pomalo gubi živce.
If you're alive, it isn't.
Richard Bach
16.05.2007. u 21:29 | 0 Komentara | Print | # | ^
Tečaj iz nirvane
Uplatila sam tečaj iz web dizajna. Sad svaku večer sjedim u zadnjoj klupici i osjećam se glupom. Em niš ne kužim, em sam to još i platila. A iz zadnje klupe jedva da i vidim to što ne kužim.
A najviše od svega ne kužim zašto ne mogu zaboraviti na web i na dizajn i zašto ne mogu jednostavno biti sretna i zadovoljna takva kakva jesam i zar ne bi bilo mudrije samo se opustiti i jednostavno uživati i ne gubiti vrijeme u zadnjoj klupici, već biti negdje na svježem zraku. Samo biti. I ne tražiti ništa više.
rođendanska
Prije par godina našla sam se odjednom sama i izgubljena u štampariji na selu sa pogledom na krdo kozlića i čopor pomahnitalih kokoši koje su svakodnevno prakticirale šprint sa jedne strane livade na drugu. I to je bilo najuzbudljivije što se u mom vidokrugu zbivalo. Jedan dan mi se desio i rođendan. Ali to nitko nije znao i nitko nije ni mario. A nisam se baš ni htjela hvaliti. Kao, nije me bilo briga. Sve dok nisam dobila sms. Od Vip-a svome vjernom korisniku koji je poživio, e da bi godinu dana plaćao pretplatu... Jupi! Netko ipak zna! Nekome je ipak stalo! Odgovorila sam Vip-u sva presretna! Jedno veliko hvala. Vratilo mi natrag poruku. Stroj ne razumije riječ hvala. Jebeš to. Dno zaista moraš barem jednom pokušati dodirnuti...
Danas mi isto bio rođendan. Ali sam naučila lekciju. Malčice sam se nahvalila. Pa mi je šef odmah ujutro krvnički priklao jednu ružu. Mladi kolega iskoristio priliku...mogao se je barem obrijati, al ajde, dobro. Vip je isto čestitao. Između svih drugih.
Na kraju je i bivša šefika zvala. Ona mi je pjevala u slušalicu....sinulo mi je u trenu da sam zaista daleko dogurala. Pogotovo jer se malo uspuhala pa me malo podsjetila na Merlinku dok je pjevala voljenom predsjedniku. Iako je njoj na pameti bila Marija Callas, al no hajde...barem nije stroj.
Godine ćemo preskočiti...kažu da nisu važne...bitno je da se nema za čim žaliti. Pa eto, nema se.
Još jednom hvala svima na pažnji i poklonima!
confusion
Don't be clever, otherwise you will remain the same, you will not change. Half-techniques on the path of love and half-techniques on the path of meditation will create much confusion in you. They will not help.... But to ask for help is against the ego, so you try to compromise. This compromise will be more dangerous, it will confuse you more because, made out of confusion, it will create more confusion. So try to understand why you hanker for compromise. Sooner or later you will be able to understand that compromise is not going to help. And compromise may be a way of not going in either direction, or it may be just a repression of your confusion. It will assert itself. Never repress anything, be clear-cut about your situation. And if you are confused, remember that you are confused. This will be the first clear-cut thing about you: that you are confused. You have started on the journey.
Odgovor
Sve sto zelite ostvariti ce vam se. Imajte samo u vidu slijedecu pricu. Jednom je jedan covjek pitao kipara kako mu uspijeva isklesati tako predivne skulpture. Rekao je: "I ja bih zelio to nauciti, zelim napraviti kip slona i isklesati ga za svoju kcer." Kipar mu odgovori: " To je vrlo jednostavno. Uzmes cekic i kamen i pocnes tucati po kamenu sve dok ne odvojis od mase sve sto NIJE slon."
24.04.2007. u 22:29 | 1 Komentara | Print | # | ^